| Abstract | Današnje izazovno okruženje u kojem djeluje industrija zahtjeva kontinuirano poboljšavanje i unapređivanje. Kako bi postale što konkurentnije, kompanije prihvaćaju nove metode povećanja učinkovitosti. Održavanje se, također, mijenja pod pritiskom konkurentnosti. Oni, koji ispravno koriste nove tehnike unapređenja efikasnosti, shvatili su da kvalitetnije održavanje znači i veći profit. U početku se održavanju pristupalo tek kada je došlo do kvara, da bi se sredinom XX. stoljeća počelo s planiranjem zahvata na osnovi spoznaja iz proteklog razdoblja. Sve brži razvoj i savršenija oprema zahtjeva sve veću i kvalitetniju brigu. Zato su se paralelno s razvitkom opreme razvijale strategije i pristupi održavanju. Model održavanja jest algoritam aktivnosti koji ima za cilj dovođenje tehničkih sustava u stanje koje će omogućiti postizanje ciljeva, istovremeno predviđajući i mogućnost zastoja u proizvodnji. Istraživanja su dokazala kako korektivno održavanje ima za posljedicu visoke troškove i produženo vrijeme zastoja. Nasuprot ovim metodama postoji i prediktivno održavanje koje predstavlja mogućnost otkrivanja i predviđanja kvara tehničkog sustava te preventivno održavanje koje provodi zadane zadatke na tehnički ispravnim sustavima nužne za izbjegavanje kvara tehničkog sustava. U nastavku je dan pregled niza pristupa, koncepcija i modela održavanja, koji su se razvijali u svijetu prateći razvoj tehničkih sustava i njihove potrebe za zahvatima održavanja. Namjena suvremenog održavanja je održati projektiranu pouzdanost, raspoloživost i stupanj korisnog djelovanja uz što manje troškove. Menadžeri posvuda traže novi pristup u održavanju. Oni traže strategijsko načelo koje sintetizira nove razvoje u koherentni sustav, tako da ih oni mogu razborito procijeniti i primijeniti na svoje kompanije. U proteklih 20 godina, dvije vrlo različite poslovne okoline dale su vrlo slične zaključke o tome što trebaju, što je ostvarivo kroz mnoge integrirane pristupe tijekom cijelog životnog ciklusa upravljanja imovinom (Asset Management). To je potaknulo na preispitivanje temeljnih poslovnih modela i priznavanje da velike kompanije, dok posjeduju brojne strateške prednosti gube zajednička razmišljanja i poslovnu efikasnost ili okretnost koju mala poduzeća jednostavno imaju. Upravljanje imovinom (njezina podjela, održavanje, kontrola i obnavljanje) igra ključnu ulogu u radu i profitabilnosti neke firme u kojoj funkcioniranje imovine predstavlja glavnu djelatnost. Dobra praksa u upravljanju imovinom može pomoći menadžeru u donošenju ispravnih odluka, optimizaciji procesa i minimalizaciji cjelokupnih troškova za vrijeme životnog ciklusa opreme. Ako je upravljanje imovinom postalo utjecajnim faktorom za opstanak kompanija, top menadžment kompanije mora promijeniti svoj stav prema menadžmentu održavanja. Uspije li to, kompanije postižu konkurentnost na svjetskom nivou. Menadžment kompanija mora shvatiti svrhu upravljanja imovinom ukoliko stvarno želi povećati vrijeme raspoloživosti opreme i postrojenja, kvalitetu te iskorištenost kapaciteta, ukoliko želi reducirati popravke, rad i troškove materijala te na kraju, ako želi pripremiti organizaciju za buduća, sve nemilosrdnija, tržišna natjecanja. Postizanje ovih ciljeva, uz neophodno učešće organizacije održavanja, zahtijevat će određene odluke koje će uzimati u obzir organizaciju održavanja, te tip i nivo održavanja koji će se koristiti na opremi. U radu se još kao dio upravljanja imovinom spominje i upravljanje objektima ili infrastrukturom (Facility Management). Upravljanje objektima ili infrastrukturom je prvo predstavljeno u SAD-u krajem 1960-tih godina kao alat za poslovno unapređenje međudjelovanja i produktivnosti. U SAD-u, zajednička definicija koju su predstavili Cotts i Lee, 1992. je: „FM je praksa koordiniranja fizičkog radnog prostora s ljudima i radom organizacije, integriranjem principa poslovnog upravljanja, arhitekture, ponašanja i tehničkih znanosti.” Cotts, Roper i Payant, 2010., navode noviju definiciju FM: „To je multidisciplinarna profesija koja nastoji osigurati funkcionalnost izgrađene okoline integriranjem (ujedinjenjem) ljudi, procesa prostora i tehnologije.” U ovoj definiciji fokus je na tehnologiji koja nije bila spomenuta ranije. U radu se spominje i važno pitanje usvajanja internacionalnih standarda koji su također važni za privlačenje stranih investitora i predstavljanje naprednih tehnologija koje su apsolutno potrebne za unapređenje hrvatske ekonomske konkurentnosti. Britanski standard PAS55 naglašava najbolju praksu u životnom ciklusu gospodarenja imovinom. PAS55 predstavlja sistematsko, multidisciplinarno i optimizirano upravljanje imovinom koje kombinira pravilan način kratkoročnih potreba s dugoročnim održivim ciljevima. Danas sve veći broj kompanija radi na uvođenju pristupa upravljanja imovinom i objektima, ali su nažalost ti pristupi u Hrvatskoj tek u začecima. U radu se spominje primjer postojećeg stanja tih pristupa u Industriji nafte d.d. - INA, farmaceutskoj tvrtki - PLIVI i elektroprivrednoj tvrtki - HEP-u. Pozitivne rezultate koje te firme postižu daju poticaj daljnjem razvoju pristupa upravljanja imovinom i objektima. U sedmom poglavlju ovoga rada prikazani su prijedlozi elemenata koji bi poboljšali stanje gospodarenja imovinom. Naglasak se daje na informacijski sustav za upravljanje imovinom, na kontinuiranu edukaciju menadžera te program poboljšanja postrojenja kroz otkrivanje ''skrivene tvornice'' koja u praksi stvara velike gubitke. |
